musa muradov

Ekskluzivno za Saff: Naš novinar razgovarao sa Musom Muradovom, urednikom najstarijih novina u Ceceniji

Ceceni ne odustaju od slobode

Rusi pritiscima i brutalnostima prema Cecenima samo postižu obrnute rezultate od onih koje priželjkuju. Time umanjuju ikakvu mogucnost mirnog suživota u okviru Rusije, bilo u formi federacije ili konfederacije, a povecavaju cecensku odlucnost za slobodu i nezavisnost. Iako Rusi imaju ogromnu moc u ljudstvu, resursima i teritoriji, ne vjerujem da ce još dugo moci podnijeti preskupu vojnu intervenciju

Razgovarao: Mirsad Pašic

Vijest o Hatabovoj smrti, jednog od najvažnijih komandanata cecenskog otpora, ponovo je usredsredila pažnju na pomalo zaboravljenu Ceceniju.

O cecenskom pitanju za Saff smo razgovarali sa glavnim i odgovornim urednikom najstarijih novina u Ceceniji "Groznijski radnik" i dopisnikom ruskih dnevnih novina "Komersant", vrsnim poznavaocem tamošnje situacije. Gospodin Musa Muradov je ovih dana boravio u SAD-u i rado se odazvao pozivu na razgovor.

Izlaze u Ingušetiji, prodaju se u Ceceniji

Predstavite se našim citaocima i pojasnite nam nije li "Groznijski radnik" bio zvanicno glasilo Komunisticke partije?

Muradov: Meni je 46 godina. Završio sam, 1982. godine, žurnalistiku u Moskvi i vratio se u Grozni, gdje sam odmah poceo raditi kao novinar u "Groznijskom radniku". Naše novine izlaze još od 1917. i istina je da su bile zvanicni organ Komunisticke partije Cecensko-inguške Republike, ali su, 1991. godine, kad smo s vlasti svrgnuli komunizam, novine postale nezavisno glasilo. Kolegij je smijenio tadašnjeg glavnog urednika, kojeg je postavila Partija, i izabrao mene. Od tada su ove novine, u kojima radim i kao novinar i kao urednik, postale nezavisno i objektivno glasilo ciji je cilj istinsko informiranje o dogadajima u Ceceniji i svijetu, a specijalno o velikim dogadanjima u našoj zemlji od pocetka borbe za nezavisnost.

Štampaju li se te novine i sada i gdje izlaze?

Muradov: Novine se, radi organizacionih i tehnickih problema, štampaju u Ingušetiji. Ruske vlasti ne dozvoljavaju štampanje u Ceceniji. Polovica redakcije je u Ingušetiji, a polovica u Ceceniji. Ipak, u pitanju je samo 80 kilometara udaljenosti, tako da to nije veliki problem. Vecina, 95 posto tiraža se i dalje distribuira u svim vecim mjestima u Ceceniji, a ostatak medu izbjeglicama u Ingušetiji. Rusi nisu zabranili naše novine, tako da možemo djelovati i u vanrednim uvjetima. Na Internetu nas možete citati samo ako se pretplatite, a možete nas naci na adresi: www.eastwiew.com/epubs.html

Otkud vi u Americi?

Muradov: Ovo mi je drugi put da sam u SAD-u. Prvi put sam bio 1999. godine, na poziv fondacije "Saharov". Tada sam se upoznao i sa poznatim americkim novinarom ruskog porijekla Nikolasom Danilovim, koji nam je pomogao da se ubrza dobijanje garancije "Soroševe" fondacije. Zahvaljujuci tim sredstvima, i dalje možemo izlaziti jednom sedmicno. Sada sam u SAD-u na poziv gospodina Danilova, koji mi je organizirao predavanja na univerzitetu "Harvard".

Ljudi nestaju bez traga

Kakva je trenutna situacija u Ceceniji?

Muradov: Još uvijek se ne vidi kraj ratu. U ovom trenutku je vecina teritorije Cecenije pod kontrolom ruske vojske, koja je tu sa više od 100.000 vojnika i nekoliko hiljada pripadnika jedinica ruskih unutrašnjih poslova (NVD). Postoji formalna civilna vlast koju su imenovali Rusi ipak, i to je možda najveca teškoca po cecenski narod. Zapravo, ne postoji nikakva mogucnost uspostave civilnih struktura vlasti i života. Vojnik s puškom je danas najvažnija licnost u Ceceniji, do te mjere da ni Ahmed Kadirov, koji je - ukazom ruskog predsednika Putina - postavljen na celo proruske administracije, ne može proci kroz kontrolne punktove bez specijalne vojne dozvole. Onda možete zamisliti kakva je situacija sa tzv. obicnim svjetom. Vojnici mogu potpuno samovoljno uhapsiti bilo koga, bez ikakvih obaveza da pokažu nalog za hapšenje, niti da bilo kome kažu gdje se uhapšeni odvodi. Tako je nestalo mnogo ljudi.

Znate li konkretne podatke o broju nestalih?

Muradov: Prema podacima s kojima ja raspolažem, pretpostavlja se da je trenutno oko 1.450 ljudi zvanicno proglašeno nestalima. Za najmanje polovicu je Ruska obaveštajna služba (FSB) morala podnijeti nekakve optužbe pod pritiskom organizacija za zaštitu ljudskih prava koje insistiraju na tome da su svi ti ljudi uhapšeni potpuno nelegalno i odvedeni u nepoznatom pravcu. Kao novinaru, najveca mi je briga život obicnih ljudi, civila, i to je ono o cemu mi najviše izvještavamo… Moram spomenuti da, i pored teškoca koje gradanima Cecenije zadaju Rusi, postoje i ljudi sa druge strane, oni koji sebe nazivaju borcima za nezavisnost i koji takoder sa puškom u ruci prekrajaju sudbine i cesto maltretiraju civilno stanovništvo. Ukratko, rade isto što i Rusi. Napadaju civilne službenike, ljekare, ucitelje i slicne i optužuju ih da kolaboriraju sa okupatorima, iako je meni licno, u nedavnom intervjuu, predsednik Cecenske Republike Ickerija Arslan Mašhadov rekao da on te ljude ne smatra nikakvim kolaboracionistima, jer je, prema njegovim rijecima, glavni cilj normalizacija života i on ne vidi nikakav problem u ljudima koji to nastoje uciniti… Treba reci i to da Rusi teritoriju citave Cecenije tretiraju kao ratnu zonu. Pored vojno-policijskog sata, koji nastupa sa prvim sumrakom, vojnici imaju ovlasti koje nigdje nisu zapisane, ali se itekako izvršavaju - da, bez ikakvih pitanja, pucaju na bilo šta što se mice. Niko se ne usuduje izici iz kuce poslije sumraka, cak ni u slucaju hitne medicinske situacije, vec mora cekati do jutra. Takvih je slucajeva veoma mnogo i oni se gotovo redovno završavaju tragicno. To sve traje, evo, vec tri godine. Ipak, najgore su tzv. operacije cišcenja, koje sistematski izvode ruske snage. Tada hapse i ljude iz njihovih kuca odvode u nepoznatom pravcu, poslije cega rodbina odvedenih mora potkupljivati ruske vojnike da bi makar saznali gdje su odvedeni. Nakon što to saznaju, moraju placati da ih izbave iz koncentracionih logora. Cijene su od 1.500 do 3.000 dolara. To su astronomske cifre u Ceceniji, pa su jadni ljudi prisiljeni prodavati baš sve što poseduju kako bi ih oslobodili. Ako ikad izidu odatle, unakaženi su "ispitivanjima", koja su, ustvari, mucenja. Nemali broj "oslobodenih" su trajni invalidi.

Nezavisnost nema alternative

Kakvo je raspoloženje medu cecenskim narodom? Je li narod i dalje spreman placati visoku cijenu za nezavisnost?

Muradov: Ne mislim da postoji ikakva dilema o cecenskoj nezavisnosti i išta radi cega bi cecenski narod odustao od toga. Ne dolazi u obzir nikakav "miran život u kome bi bili odjeveni i uhranjeni u okviru Rusije". Ipak, ljudima koji žive u Ceceniji itekako treba makar pauza u kojoj bi mogli osvježiti svoje snage jer je situacija izrazito teška… Što se tice ruskih pritisaka i brutalnosti prema Cecenima, time samo postižu obrnute rezultate od onih koje priželjkuju. Time umanjuju ikakvu mogucnost mirnog suživota u okviru Rusije, bilo u formi federacije ili konfederacije, a povecavaju cecensku odlucnost za slobodu i nezavisnost. Iako Rusi imaju ogromnu moc u ljudstvu, resursima i teritoriji, ne vjerujem da ce još dugo moci podnijeti preskupu vojnu intervenciju.

Na web-sajtu www.kavkaz.org smo procitali da su Rusi u Ceceniji izgubili oko 40 000 ljudi. Kakav je Vaš komentar?

Muradov: Taj sajt ne predstavlja predsjednika Mašhadova, vec samo mišljenje onih koji ga ureduju i, kao takav, nije relevantan. Postoji oficijalni sajt Cecenske Republike Ickerija i Predsijednikovog kabineta:

www.chchenpress.com i ja ga tretiram kao oficijalni i legitimni sajt.

Poznat nam je taj sajt. Ipak, pitanje je postavljeno zbog cifre koja se spominje o ruskim gubicima?

Muradov: Nema zvanicne cifre. Rusi navode oko 4.000 ubijenih i 9.000 ranjenih vojnika. Cecenska oficijalna strana, pak, kaže da su te brojke najmanje tri puta vece, uz napomenu da govorimo samo o ruskoj vojsci, a tu su i snage NVD-a, tako da je broj vjerovatno i veci. Ipak, teško je išta pouzdano reci o tome.

Borba se nastavlja i bez Hataba

Kako na sve reagira ruska javnost?

Muradov: Nažalost, uglavnom šuti. Tu temu pokrecu samo organizacije za zaštitu ljudskih prava i familije koje dobijaju mrtva tijela svojih rodaka. Ipak, prema informacijama kojima raspolažem, a koje su bazirane ne samo na licnim kontaktima vec i na raznim istraživanjima, ogromna vecina Rusa Ceceniju odavno ne smatraju dijelom Ruske Federacije i vide je kao de facto nezavisnu državu.

Radi vijesti da je preselio Hatab, jedan od znacajnijih komandanata cecenskih jedinica, Cecenija je ponovo u centru pažnje. Je li to rezultat meducecenskih sukoba ili su to Rusi uspjeli uciniti, u šta je teško povjerovati jer im to nije pošlo za rukom vec dugih sedam godina?

Muradov: Ne smatram da je to što se dogodilo Hatabu rezultat meducecenskih sukoba. Hatab nikad nije pokazivao bilo kakve ambicije da bude politicki aktivan u unutrašnjim pitanjima Cecenske Republike Ickerije. On je, koliko ja znam, iskljucivo bio preokupiran vojnim aspektom borbe protiv Rusa i nije pravio nikakve velike razlike u pogledu unutrašnje društveno-politicke situacije.

Postoje drugi komandanti, Šamil Basajev, Vaka Arsanov i drugi koji su i prije a i u toku rata itekako bili i ostali politicki aktivni, dok to nikako nije bio slucaj sa Hatabom. Cak i da je to htio, ne bi mu bilo dozvoljeno… Želim naglasiti da ruske vlasti od samog pocetka konflikta, a i prije, nastoje prikazati cecensku borbu za slobodu i nezavisnost kao nekakve ideje koje su uvezene spolja, od nekakvih "stranih islamskih fundamentalista i ekstremista, koji nisu ništa drugo nego špijuni i marionete raznoraznih stranih zemalja (Zvuci poznato i nama u Bosni, zar ne?! - primjedba M. P.) i koji podbunjuju lokalno stanovništvo da se bori protiv Rusa".

Basajev i specijalni rat

U tom smislu je i Hatabova licnost uzdignuta do tih proporcija kao da je on pravi vladar svega što se dogada u Ceceniji, koji vuce sve konce, pa se njegova likvidacija predstavlja kao ogroman uspjeh i tvrdi da je rat priveden kraju. Realnost je drukcija. Hatab je samo jedan od komandanata. Borba se nastavlja sa njim ili bez njega, i njegovo odsustvo ne predstavlja nikakav kraj.

Ipak, u kontaktima sa Cecenima vidljiva je izvjesna doza nerazumijevanja velike ljubavi koje muslimani svijeta imaju prema Hatabu i Šamilu Basajevu?

Muradov: Šamil Basajev je neupitno najpoznatija i najjaca licnost cecenskog otpora, i tu nije potreban nikakav komentar. Samo vam mogu prenijeti rijeci predsjednika Arslana Mašhadova na pitanje o Šamilu Basajevu koje je slicno Vašem. Predsjednik Mašhadov je, na neki nacin, priznao postojanje izvjesnih tenzija i razlika u mišljenju, posebno spram razvoja vanjskih odnosa sa Rusijom, kao i, u izvjesnoj mjeri, oko politicke strategije i taktike. Ipak, dok traje otpor ruskim snagama, Predsjednik je rekao da je Šamil Basajev veoma odvažan i jedan od najvažnijih vojnih komandanata. On je, kao takav, veoma cijenjen i zapažen.